Nevena Bajalica je u uvodu u diskusiju naglasila značaj definicije antisemitizma Međunarodne alijanse za sećanje na Holokaust IHRA:
Definiciju antisemitizma koju je IHRA donela 2016. godine je prihvatilo 39 država članica posebnim aktima parlamenata ili vlada. Među njima je i Republika Srbija koja ju je prihvatila odlukom Vlade u januaru 2020. godine. Definiciju antisemitzma IHRA Alijanse prihvatile su i međunarodne institucije kao Ujedinjene nacije, Evropski parlament, Evropski savet, Evropska komisija, Savet Evrope, i mnoge druge državne institucije, univerziteti i organizacije širom sveta. Na ovoj definiciji bazirana je i prva evropska strategija za borbu protiv antisemitizma i promociju jevrejskih zajednica koju je Evropska komisija usvojila pre godinu dana, i obavezala sve članice Evropske zajednice da sačine Nacionalne strategije. Na ideji da se započne proces koji će dovesti do stvaranja strategija za borbu protiv antisemitizma u Srbiji počiva i incijativa Teraforminga, kada smo u septembru 2022. godine osnovali Centar za borbu protiv antisemitizma i netolerancije. Jedan od prvih zadataka Centra je da srpskoj javnosti, predstavnicima vlasti i kreatorima politika skrenemo pažnju na to da antisemitizam postoji, i u Srbiji, baš kao i u drugim zemljama, i da je izuzetno važno raditi na njegovom suzbijanju i prevenciji.
Postoje specifični oblici antisemitizma, svojstveni nacionalnim i lokalnim sredinama. Primeri specifični za Srbiju su antisemitski narativi vezani za NATO bombardovanje Jugoslavije ili izraelsko priznanje nezavisnosti Kosova. S druge strane, mnogi antijevrejski stereotipi i mitovi su rasprostranjeni širom sveta, kao tipični mitovi o ”moćnim jevrejskim porodicama koje kontrolišu banke, medije, državne politike, itd”. Ovakvi stereotipi su neretko rasprostranjeni i među običnim građanima koji kod sebe često ne prepoznaju antisemitske predrasude, i čvrsto veruju da sami nemaju antisemitske i druge ksenofobne stavove. Takođe, postoje radikalne organizacije i grupe – od krajnje desnice, neonacista, do „antiglobalista“ i ksenofobičnih organizacija koje osim jevrejske zajednice ciljaju različite manjinske i ugrožene grupe kao npr. muslimanske imigrante i izbeglice. U Srbiji su LGBT zajednica i Romi posebno na meti radikalnih grupa i izloženi nasilju.
Miško Stanišić je pokrenuo pitanje iskrivljenja istorije i zloupotrebe kulture sećanja:
Iskrivljenje Holokausta je najveći izazov sa kojim se danas suočava kultura sećanja, i rasprostranjen je u celom svetu, u različitim formama. Aktuelan primer manipulacije i zloupotrebe istorije Drugog svetskog rata koji direktno promoviše nasilje i širi strah je propagandni izraz „denacifikacija Ukrajine“ koji se koristi za opravdanje ruske agresije na Ukrajinu. U našem društvu, bili smo svedoci da su pojedini incidenti i nasilje protiv Srba na Kosovu i Metohiji bili opisivani od nekih zvaničnika kao ”noć razbijenog stakla“ (aluzija na Kristalnu noć – nacistički pogrom protiv nemačkih Jevreja 9. novembra, 1938. godine), a upotrebljavao se i izraz „poslednji evropski geto”, što su primeri zloupotrebe Holokausta u političko-propagandne svrhe.
Iskrivljavanje, zloupotreba i manipulacija ovom istorijom su uvek antisemitski u svojoj srži. Nažalost, u savremenoj srpskoj kulturi sećanja ima primera zloupotrebe jevrejskih žrtava za nacionalističku propagandu. To što mnogo veći broj profesionalca i aktera na polju kulture, nauke i obrazovanja ne prepoznaje primere iskrivljenja, zloupotrebe i manipulacije kulture sećanja, pokazuje da ili ne razumeju na koji način su ovakve zloupotrebe neprimerene i antisemitske, i kako, na kraju krajeva, ponižavaju i zloupotrebljavaju i srpske žrtve, ili ne žele da reaguju i svesno biraju da ostanu pasivni. Sve to pokazuje loše stanje znanja, razumevanja i kapaciteta za suočavanje sa antisemitizmom u Srbiji.
Čini se da je jedan od problema opšti nedostatak znanja o antisemitzmu, što je prepreka za njegovo prepoznavanje i identifikaciju. Tako nije ispunjen prvi neophodan preduslov za razotkrivanje, osudu i suprostavljanje antisemitizmu odgovarajućim merama, odnosno suočavamo se sa nedostatkom rutina, politika i strategija za suzbijanje antisemitizma. Kao rezultat svega toga, antisemitizam nije prepoznat kao problem u srpskom društvu.